- Piše: Nik Gašaj

U teoriji predstavničke demokratije slobodni i fer izbori se smatraju ključnima za zasnivanje predstavničke vlasti. Naprotiv, bez slobodnih izbora nema demokratije niti legitimnosti za predstavljanje građana. Još je Montenj u „Duhu Zakona‘‘ (1748) primijetio da „u demokratiji narod ostvaruje svoju suverenost pomoću svojih glasova koji izražavaju njegovu volju”. Dvjesta petnaest godina kasnije (1963) ustavnopravni pisac Marsel Prelot utvrdio je da se narod u modernom smislu konstituiše u izborima...”
Tomas Smit je 1583. godine u djelu „De Republica Anglorum‘‘ prvi upotrijebio izraz „reprezentacija‘‘ u opisivanju funkcija parlamenta. Smit piše o engleskom parlamentu koji reprezentuje i ima vlast nad cijelim kraljevstvom, i nad duhom i nad tijelom.
Karl Fridrih je dokazao da moderna demokratija elektoralne reprezentacije treba da osigura dva temeljna elementa: jednakost predstavljenih (birača) i odgovornost predstavnika (izabranih). A ja bih dodao i treći element: kompetentnost i moralnost političkih predstavnika. To su osnovni kriterijumi demokratske vrijednosti i kadrovskog kapaciteta političkog predstavništva. U Crnoj Gori aktuelno je kako obezbijediti dobre zakone, odnosno kako izabrati dobre zakonodavce. Naime, radi se o tome da je jedina ispravna koncepcija prava da ono bude pravedno. Dakle, iza prava stoji pravda, tj. jedna etička vrijednost, za koju se kaže da je temelj vladavine, a u kranjoj liniji iza prava u tom smislu stoji pravni racio.
Izbori stvaraju vezu između građana i vlasti, kao i između samih građana. Slobodni i demokratski izbori omogućavaju da se neslaganja razrješavaju miroljubivo. Izbori su jedino sredstvo kojim se mogu prisiliti politički predstavnici da sprovode politiku na osnovu koje su izabrani i da se obavežu da će je sprovoditi, jer inače slijedi kazna na sledećim izborima. Pobjeda na izborima po pravilu treba da bude izraz popularnosti jednog skupa predloga u odnosu na suparnike. U tom svijetlu može se zaključiti da pobjednička stranka ili kandidat ne samo da uživa narodni mandat da sprovede svoj politički program nego ima i dužnost da to učini. Međutim, doktrina mandata zasnovana je na krajnje upitnom modelu biračkog ponašanja. U stvarnosti, određena saznanja ukazuju na to da su mnogi birači slabo obaviješteni o političkim pitanjima i da posjeduju oskudne spoznaje o sadržaju izbornih političkih programa. Uz to, oni su pod uticajem različitih faktora, kao što su ličnost vođe stranke i njen imidž. Stoga se birači više usmjeravaju na osobe, a manje na politike i programe.
Kao što je poznato, u Crnoj Gori se primjenjuje proporcionalni izborni sistem. On ima za cilj da političko predstavništvo bude što precizniji odraz biračkog tijela, odnosno političkog društva. On se zasniva na zamisli o političkom predstavništvu kao odrazu svih relevantnih društvenih mišljenja i interesa u parlamentu, jer predstavničko tijelo je kongres mišljenja svih društvenih i etničkih slojeva, mjesto gdje se sreću svi relevantni dijelovi i imaju šansu da se čuju i razmotre njihova stajališta i argumenti. U fragmentarnim društvima proporcionalni izbori mogu pridonijeti većoj društvenoj stabilnosti. Već time što mogu osigurati političko predstavništvo različitim sociokulturnim i etnonacionalnim manjinama takvi izbori pridonose uključenosti pomenutih skupina u sistem.Tu se naglašava kriterij pravednog predstavništva, jer pogoduje manjim strankama.
U razmatranju predstavničke demokratije kod nas uočava se niz negativnosti, kao što su: zanemarivanje političkih načela i pretvaranje svega u pitanje interesa stranke; biraju se nestručne i beznačajne osobe, odnosno pojedina politička blebetala; a političke dužnosti se pretvaraju u stranačke sinekure, tj. zvanje koje donosi dobar prihod, a u kome se gotovo ništa ne radi; gubi se smisao političke rasprave; određeno stranačko mišljenje ne može se mijenjati ni racionalnim argumentima u parlamentu niti van njega u široj javnosti; stranke su postale instrument tiranije većine, one se temelje na užim partijskim frakcijskim interesima. Dalje, političke stranke u Crnoj Gori karakteriše rascjep i kartelizam, tj. sporazumi i savezi u cilju pomaganja pri izborima. Međutim, sklapaju se i postizborne koalicije, za šta političke stranke nemaju mandat, jer o tome nijesu konsultovani birači. A prave se koalicije i sa onima koji su ih u predizbornoj kampanji kvalifikovali kao nosioce najvećih negativnih društvenih pojava u određenoj jedinici lokalne samouprave ili u Crnoj Gori.
Predstavnička politika u Crnoj Gori doživljava se kao otuđenje od građana, oni u velikoj mjeri nemaju povjerenja i smatraju da je to stvar isključivo „onih gore“(ljudi i institucija), koji slijede samo individualnu i grupnu korist, a ne interes građana. Dakle, evidentan je veliki jaz između očekivanja i stvarnosti, a koji je doveo do „viška“ razočarenja građana.
Najopasnije je za građane, društvo i državu, kada pojedini političari umiješaju ruke duboko u kriminal, korupciju, trgovinu drogom i druge nečasne radnje. Stoga, građani prilikom glasanja na izborima treba da stave prst na čelo i dobro da razmisle za koga će glasati, jer od toga zavisi njihova budućnost i budućnost njihove djece.
Zaključak: treba donijeti izborno zakonodavstvo kojim će se propisati da će birači glasati neposredno za konkretnog čovjeka - kandidata iz političkih partija ili iz grupe građana, koji će biti odgovoran svojim biračima. Takođe, da bi građani zaista mogli birati svog predstavnika u parlamentu ili u jedinici lokalne samouprave, moraju se objaviti biografije i programi svih kandidata. Time se ujedno postiže mogućnost upoređivanja obećanja i izvršenja. Politički predstavnici građana treba da budu kompetentne ličnosti. Oni treba da budu stručne, odgovorne, nekompromitovane, odnosno moralno čiste osobe, kako bi na najbolji način djelovale u interesu građana.
(Autor je politikolog)